uvod u odlomak koji sledi
Džontra i Gorča su poslednji stanovnici svojih sela. U mladosti rivali, ali u nesrećnom ratu kao vojnici JNA, spletom sudbine, Džontra izvuče ranjenog Gorču i spasi mu život. Džontra, padom sa skele postaje bogalj. Sam samcat, sa jednom kraćom nogom, ne prestaje da živi svoj san: da će neko proći njegovim selom i prepoznati njegov glumački talenat. Jer je on pljunuti Džontra Volta.
Gorča, je ratni vojni invalid koji na nagovor Džontre dolazi, zajedno sa svojim konjem Mitom, da kod njega u selo živi. Njih dvojica su sami, a godine ih pritisle. Da li će Džontrin san postati stvarnost?

odlomak
„Okozila se Zoka“
Trebalo je skoro mesec i po dana da Džontra ozdravi. Prošla je Nova godina; Božić; Srpska nova godina; Sveti Jovan, koji su proslavili kao imendan Joci, i Džontra je opet bio onaj stari. Obećao je mladom doktoru da će da ga poseti i uradi snimak pluća čim spadne sneg, ali je sneg bio isuviše dubok za raskorak između Džontrinih nogu i njegovog života. Bio je početak februara i s nestrpljenjem su čekali prinove.
Džontrina koza Zoka je trebalo da se okozi.
Svaki dan bi počinjao tako što bi zorom Džontra i Gorča odlazili u štalu, a onda bi se vraćali da piju grejanu rakiju; i završavao tako, što bi je pre spavanja obilazili, gledali, pomazili i zatim odlazili u krevet. Zokino vime je bilo oteklo; pozadi joj curkao žuti iscedak; meketala je dan-noć.
I na sami dan Svetog Trifuna, zaštitnika vinogradara; ili Svetog Valentina, zaštitnika ljubavnika, Zoka je počela da se kozi. Gorča je primetio da nešto nije u redu. Zagledao je tamo gde treba i primetio jareće nogice. Dozivao je Džontru koliko ga je glas služio. A on je uleteo sav blatnjav i mokar. U jurnjavi se okliznuo i pao u sred bljuzgavice od snega i blata.
− Ajdʼ vamo… Drži noge jaretu… ajdʼ − izdavao je zadatke Gorča.
− Držim…
− Takoj… vuči na kod sebe… polagačke… Dođi ovamo… ja ću sʼg… eve ga… sʼg će glavče… Eeeej, eve ga… uzni ga i turi ga pred kozu.
Džontra uzima jare okupano posteljicom i sluzavom tešnošću i stavlja ga ispred koze.
− Ima još, Džontro… eve još jedno… Džontro, još jedno jarenceeee….
− Kakvo je?
− Pa kakvo će bude? I tatko i majka mu bili beli… Neje ga pravil crn jarac pa da bude šareno.
− Ma bre, mislim, zdravo li je?
− Čekaj još glavu da mu izvučem… Moja koza poštena bila… neje se mnogo družila sas jarci… ide teško…
I zameketalo je i drugo jare. Gorča ga je izvukao, i onako balavo i ulepljeno u placentu, stavio ga ispred koze koja ih je lizala. Naizmenično. Čas jedno, čas drugo. Ostalo je još da koza izbaci placentu. I ako sve bude dobro eto njima još dva člana domaćinstva.
Čekali su da placenta izađe. A kada je izašla, skupio je Gorča, odneo i bacio iza štale.
− Prijatelju, ajdʼ donesi rakiju za krčmu − Džontrinoj sreći nije bilo kraja.
−Ajdʼ, prijatelju, da te ne odbijem. Idem po flašu i ovoj mora da se dobro zalije.
− Prijatelju − zaustavio ga je Džontra − donesi mi i mobilni telefon… oću da gi slikam… da okačim na Fejsbuk. Da ljudi vide kvo se rađa u Bistricu. A i da poviknemo Jocu da dođe doveče na krčmu.
− Jebal te mobilni telefon… Kude ti je?
− Na astal… i donesi i čaške, da se čuknemo kʼo ljudi.
Gorča nije doneo samo čašice za rakiju i flašu već je isekao i meze. Doneo i dve višljuške. A onda se vratio po stočić i dva tronošca. Mobilni je zaboravio, pa ga je Džontra vratio rekavši mu da najbitniju stvar nije doneo, jer radost treba da se podeli sa svetom.
Slikao je Džontra Zoku; slikao jariće; uradio svoj selfi ; pa uradio selfi sebe, Gorče, koze i jarića; pa kako se jedno jare nije videlo, uradio je opet fotografiju. A onda podigao slike na svoj profil. I objavio na grupi Bistrica moje selo. Ispod slike jarića napisao je: Danas smo dobili Valentinu i Trifuna.
Pozvao je Jocu da dođe što pre i rekli mu da su on i prijatelj (kako su se zvali sa Džontrom) dobili prinove. Okozila se Gorčina koza Zoka. Njegov jarac Bora je postao otac. Dobili su Valentinu i Trifuna. Joca se smejao, pa je rekao: ako je tako, doći će. I došao je. Ostavili su jariće majci. Oni su sišli u kuću.
− Pa, prijatelji, neka su vam srećne prinove! − smejao se Joca još s kapije.
− Da ti se vrati − grlio ga je Džontra, a onda i Gorča.
− Ovo je za tebe. Viski. Doneo mi ga je zet iz Austriju, nesam ga pil do sʼg pa reko da ga otvorimo.
Džontra je već pustio muziku. Pojačao zvučnike. Muzika je ječala Bistricom kao nekada. Kada se dobijao poziv za vojsku, slavila veridba ili rođenje unuka ili unuke. Kada bi gosti iz ostalih sela s baterijskim ili lampama na gas u koloni dolazili; i isto tako se vraćali kući, teturajući se i pevajući po mraku. Sada ih je bilo trojica i cel svet, kako je govorio Džontra koji je prenos proslave okačio na Fejsbuk. Stizale su čestitke iz čitavog sveta. Iz Majamija mu je odgovorio Dragan i rekao da je srećan sa njim, jer ljudi danas ne znaju šta znači biti bogat i srećan; iz San Franciska se javila jedna vremešna gospođa koja je rekla da se istovremeno raduje i da im zavidi; iz Melburna je ispod videa Snežana napisala Congratulations; javljali se ljudi sa svih strana; a Džontra je delio pesme sa Jutjuba. Za najlepše jariće, Valentinu i Trifuna, u potpisu: Džontra, Gorča i Joca. Tada se javila i Jocina ćerka da pita šta to slave, a kada je Joca rekao rođenje jarića, ona je prasnula u smeh.
Bilo kako bilo, dobro se popilo i izveselilo.
Ustali su ujutru mamurni od viskija, rakije i sreće. A onda je počeo telefon da mu zvoni. I pište notifikacije sa Fejsbuka. Prelistao je. Bilo je tu čestitki sa svih krajeva sveta.
− Vidiš li, Gorčo! Gledaj, seljaku jedan, kuj je Džontra! Svi me poštuju! Za jarići su mi čestitali! Usijal se telefon!
− Zaludan pop jaganjci krsti − odgovorio je Gorča klimajući glavom.
Zvao ga je i doktor Aleksandar da mu lično čestita i da ga pita kada će da se spusti da mu snimaju pluća. Džontra se zahvalio, rekao mu da pozdravi majku, i obećao − čim dođe proleće.
I tada se javio Mikan, lovac i Džontrin prijatelj iz Beograda. Rekao mu je da mu čestita prinove i da računa da proda jedno jare i dvadesetak kilograma sira. Probao je sir jedan od viđenijih kafedžija i hteo bi da proba i jaretinu, na šta mu je Džontra rekao da sira ima, ali jaretinu trenutno ne, već tek na proleće.
Obišli su jariće i kozu. Da ih pokažu Joci. Ležala je i lizala ih je. Jedno jare je pokušavalo da ustane, ali je nespretno padalo.
− Ajdʼ da gi ne uročimo − reče Džontra.
− I kolʼko gi sʼg imate? − pita Joca.
− Tri Gorčine, plus jarac; moje isto tri, plus jarac i ovaj dva jarića. Znači osam. Nesmo teli više da gi mrkamo, nesmo imali dovoljno seno… Alʼ dogodione… dogodine toj će bude farma… Čim okopni sneg, idemo da popravljamo kuće i ti rekni na ovija da polagačke misle da se presele ovamo… će najdemo mesto. Ima za svi. I Major mi reče na telefon da možʼ računamo i na njegovu kuću. Pet duše će smestimo. Nego, kako ostali stoje sas stoku?
− Blentavi Dragiša ima tri koze i jarca, Nine iz Javorije tri koze i kravu, a ima i dve svinje i kokoške, Moša iz Čukljari, nesam ga pituval, a l’ znam da je skoro prodal krave i vido kokoške po dvor i Kosta ima jednog bika, jednog vola i jednu kravu… Bikovi mu trebaju za u šumu.
− I na nas trebaju − ubaci se Dzontra.
− Kosta ima i tri koze… Njegovi su uvek bili domaćini… ostade samac …alʼ on mislim da neće da dođe… A kʼo oće- kʼo neće…
− Znam… beše jak čovek, ali staros ga stegla kako mu buka pade preko nogu… A ne prodavu mu se volovi.
− Joco, otidi kod njega i rekni mu da su Džontra i Gorča dobili prinove i da ga vikaju na krčmu.
− On ozbiljan čovek će me otera u kurac… je lʼ ste normalni? Će pita dalʼ ste se pojašali? ( da l’ ste naskočili jedno na drugo 🙂 )
Nasmejaše se svi. Džontra je hteo da nastavi, ali nije mogao, pa kroz smeh mu reče…
− Samo ti idi… Bar će svrne da ni se majke najebe. A onda se uozbilji pa mu reče:
− I svrni ponovo kod svi. Vidi s nji, kaži im, ubedi gi da sami ne možʼ da žive…će popadaju i pocrcaju kʼo što bi ja crknul da vi neje bilo… I tačno mi javi kolʼko duše doode… I da počnemo da radimo čim sneg okopne.
Gorča je slušao i ćutao. Predao se Džontrinim fantazijama, toliko, da više nije ni obraćao pažnju na sve to.
Joca se pozdravio sa njima i krenuo kući. Džontra je ušao u kuću, a Gorča otišao do Mite. Na svog konja skoro da je i zaboravio.
Оставите одговор