• Facebook
  • Twitter
  • Google+
  • LinkedIn
  • Instagram

Sasa Mladenovic

Putopis o Africi

  • Ja sam…
  • Moja Afrika
  • EkoGerila
  • Romani
    • Kozji ustanak
    • Putovanje za Ulan Bator
    • Laku noć Mr Hokins
    • Guten Morgen Srbijo
    • Vaše karte molim
    • Rt dobre nade
  • Priče
  • Poezija
  • Blog
  • Knjižara
  • Zapisi mog oca
    • Pečalbarska pisma
    • Legende
    • Narodna verovanja
    • Narodne pesme
    • Pesme
    • Priče

12/07/2018 By Saša Leave a Comment

Pitate me kakva je Afrika…

Pitate me kakva je Afrika? Nije danas teško ništa videti. I nije teško da ukucate na guglu i pogledate šta god vam duša ište. Nije teško svašta videti na tom kradljivcu života-internetu. Mali je ovaj svet postao za nas koji u njemu živimo. Ali samo do tada dok u sebi imate vaše mobilne telefone. I komunikaciju sa svetom koga nema. Sa tim matematičkim algoritmima koji vam svet čini idealnim mesto za život u kome ste vi sami, najsamlji.  I koji vam govori o svetovima tako bliskim a koje nikada nećete videti. I ljudima koji su oko vas, a koje nikada nećete sresti. A slični su ljudi oko vas:ovde i u Africi. Ili je ovde Ecce Homo, kako bi Pontije Pilat rekao okupljenim Jevrejima dok bi bičevan Isus čekao carstvo nebesko . Pitaćete me kakva je Afrika?
 
Ubangi

Nije tužna. Tuga dolazi sa izobiljem. Imao ga ili želeo da ga imaš. Tuga dolazi sa šarenim slikama na vašim mobilnim telefonima. Sa željom da se vidi da je neko ispod vas, a ne vi iznad njega. Na reci Ubangi su ljudi: jedni pored drugih. Mirno klize kanui, tako mirno klize da ti sekunde vraćaju u tvoj požureni časovnik. Motkama ljudi traže strunu. I skidaju se goli, i takvi, goli, ulaze u reku da nađu zapetljanu udicu.

Spuštam se na obalu i ispred mene stoji Crnac go kao od majke rođene. Pere veš na reci. Nema praška marke Henkel, niti omekšivača koga znate sa reklama po jednoj devojčici koja vam dušu tako omekša da ga obavezno kupite. Okreće se Crnac ka nama. Navlači gaće. Prilazimo mu. Pričamo sa njim. Svako na svim jeziku. Mršav je. Užasno slab. Smeje se i objašnjava nam nešto. Naravno da te razumem, mislim se u sebi, a odna se slikamo. Ne znam kod koga su slike. Da ne pomisle zli jezici da smo se slikali sa golim Crncem pa ispadne politička nekorektnost. Opaka je politička nekoretkntost. Pola sveta živi od tužakanja zbog nje, ali tamo još uvek nije stigla jer je demokratija u povoju, a podizanje samosvesti je uništeno otprilike kada su ubili Patrisa Lumumbu .

S druge strane reke Ubangi je Kongo. To je neka sitna i beznačajna država iz koje je bio čika Patris koga su ubili i kojom je mnogo pre toga vladao veliki Kralj Leoplod II. To je onaj Car zemlje u kojoj je glavni grad Brisel. Ili, jel’te, sedište umnog sveta gde se stvaraju najplemenitije ideje. Učio je kralj kako se uzgaja kakao. Ko nije uzgajao kako valja, i nije mogao da postigne normu, sekle su mu ruke. Pa normalno da mu se seku ruke ako ne služe ničemu. I nije mala stvar da su Belgijanci napravili čak i čokolade u obliku Crnih ruku, doduše, nešto kasnije napravile su i bele ruke, tobož neki njihov plemić se tako zatresko da je iseko sam sebi ruke zbog neuzvraćene ljubavi.
 
Preuzeto sa http://www.imgrum.org/media/1467619701579588070_1626522957

Nama će, zbog osiromašenog uranijuma, sigrno da naprave čokoladu u obliku dvoglavog teleta ili teletice (zbog političke korektnosti). Ali kad se sve posmatra iz jednog humanističkog ugla, to je zapravo veliki gest. To je postmoderna, pre pojave moderne. Zamislite srpske vlasnike hladnjača šta bi moge seljaku da iseku i od njega naprave? Recimo, sladoled sa ukusom maline koji se liže uspravno, sa sve komadićima malina. Čak bi možda mogao i u skupštinski restoran da bude ubačen. Nešto, kao Karađorđeba šnicla. 

Ali vratimo se reci Ubangi ili Balle, kako se kaže na sango jeziku, i ljudima koji žive na njoj.
I kojima je ona život. Ko nije odrastao na reci i u trsci, i ko se kao dete u njoj  go nije kupao , žao mi je, ali taj je propustio detinjstvo.
Kad god bi mi se ukazala prilika u Bangiju, sedeo bih u bašti restorana i uživao gledajuću decu kako se kupaju; ribare kako iz svojih raibarskih kanua zabacuju mreže; velike kanue, napunjene putnicima, kako klize rekom u jednom ili drugom smeru.
 
I rado bih skinuo odeću  i zaronio u tu mutnu reku u kojoj, nekoliko kilometara uzvodno, žive nilski konji i krokodili. I iz koje upravo izranja jedna dečija glava. Na licu joj je spokoj. Oni su danas, tu, da nahvataju ribu i obezebede ručak, a šta će biti sutra? Sutra je sutra. Pa zar nije i kod nas: sutra-sutra.
I posmatram tu dečiju glavu kako opet zaranja. Zumiram fotoaparatom i zavidim tom čigrastom, majušnom telu koje je ispod vode i nogama koje landaraju iznad. Osećaju slobode koji  nose kao da ne znajuda već sada neko rekom može spustiti rat.
 

 

  
Dok  sedim i ispijam Castel, lokalno pivo, prilazi mi jedan klinac i nudi mali tam-tam i još neki afrički žičani instrument, koji očito služi da se uvali strancima. Kao i svaki  beli žutokljunac kupujem ga ne znajući za zanat cenjkanja. Nikada nisam znao da se cenjkam. Jednom na pijaci, reših da i ja probam. Seljanka ispucalih ruku koja prodaje povrće, spustivši mi cenu, tako me prezrivo ošinu pogledom da sam joj ostavio duplo više para nego što je roba vredela.
 
Uzimam tam-tam i taj drugi instrument dajući mu novčanice. Pored mene, sa druge strane ograde su nekoliko švrća koji prodaju cveće. -Mister…mister…- obraćaju mi se. Već naučen na Afriku, uvek u rancu sa sobom nosim nekoliko kutija keksa,i flaša vode, koje im delim. Počinjem da udaram po tam-tamu. Za njih je dovoljan jedan takt i njihova tela počinju da igraju.  Na njihovim licima je osmeh.

https://www.youtube.com/watch?v=YwnVQTtstzo&feature=youtu.be

Reka je široka u sušnom periodu i ima ostrvaca po sredini ali sa dolaskom kišnog perioda to postaje moćna vodena sila.
Svuda po njoj su kanui koji mirno klize po površini. Ma koliko god se ništa ne dešavalo, prosto je nemoguće ne slikati vreme za koje imaš osećaj da se ne pokreće. Oseća se neka mirnoća. Čovek ispod restorana leži na betonu i spava poput bebčeta. Ako mislite da je pijan, nije. Skup je alkohol u Africi i oni vode poprilično zdrav život.

Nema hronodijeta, nutriocionista, teretana, individualnih treninga i ostalih potrošačkih šećerlema savremenog sveta. Njihova tela su izvajana životom.
Iako žive dan za danom teško je videti nenasmejanog Afrikanca. Imali smo dosta pacijenata, ali uglavnom od zaraznih bolesti. Ne i od savremene bolesti izazvane nerealnim očekivanjima-depresije. Čitao sam  članak nekog Američkog psihijatra, koji kaže da je Afrika pravo mesto za lečenje šizofreničara jer ih porodica prihvata takvim kakvi jesu. I oni se socijalizuju bez sigurnih kuća, inkluzija, ili jakih lekova.
Dugo žive samo oni koji imaju predispozicije. Ostali, rađaju se da bi umirali.

Gledajući ove ljude kako se nagi kupaju, love ribu, plivaju, zaranju,… odeća mi postaje sve teža i teža. Odeća ili život koji ta odeća predstavlja. Ma da skinem sve sa sebe i go, kao od majke rođene, uskočim u tu mirnu reku, pa nek ide život… Ma došlo mi tako. Da sve sa sebe skinem. I zaronim. Kao kada ti dođe pesma i mrtav trezan lupiš čašu o pod….

Gledajući ove klince kako se bosi jure po peščanoj obali uskačući na glavačke, vidim sebe od pre trideset i kusur godina.
Pet crnih dečaka i jedan beli koji ne posustaje za njima. Kad se jednom bude vratio, tamo, odakle su ga doveli roditelji znaće da je  najlepši deo života ostao iza njega.
Vraćaće se njemu iznova i iznova za svaki novi okretaj zemaljske kugle. I za svaku sedu koju bude dobijao.

Verovatno će, kad bude imao dece, letovanje trošiti na nekoj barci učeći klinca kako se razvlače mreže. A do tada, uživaj dete u životu.

I na kraju, zapitaće se neko, pa kada je tako lepo zašto ne odeš i živiš tamo. Naravno da privid mira traje samo dok se ne opali jedan hitac, a onda reka postaje pusta. I ljudi, koji su bezbrižno špartali motorima, uzimaju puške i pucaju po svojima. Tuđi će se sakriti i nastaviti da prave čokolade od njihovog kakaa, nose njihove dijamante ili se voze njihovom naftom udobnim gliserima po nekoj drugoj vodi. Ali bilo kako bilo, ne mogu da zamislim život bez reke. Sve ona spere, ili ti samo olakša pomisao da voda teče. I da ona, koja je u trenutku, sada, dok je posmatraš, nikada više neće biti tu. Njoj niko i ništa ne može. Jedino ona ima bezgraničnu slobodu.

I kao Post Scriptum jedan bluz koji sam usnimio na terasi restorana. I to na francuskom jeziku. Prava simbolika Afrike. Muzika iskovana na američkim plantažama dok su oko njih šibali bičevi, a izvode je na jeziku kolonizatora. Pa šta je njihovo? Duša. Nema muzike bez duše… a ostalo je samo stvar tehnike.
https://www.youtube.com/watch?v=wkhsdciN50E&feature=youtu.be

Filed Under: Front Page Slider, Moja Afrika Tagged With: Priče iz Afrike. Afrika. UN. Centralnoafrička republika. Bangui

Оставите одговор Одустани од одговора

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Pretraga

Kozji ustanak

Promotivna cena knjige 1.000 rsd. Promocija traje do 31.12.2022. god.

Poslednje objavljeno

  • Pogreb dva raba
  • Herr Doktor
  • Zlatna goznica
  • RT DOBRE NADE
  • Ljiljin rat

Arhiva

Copyright © 2025 · Sasa Mladenovic