• Facebook
  • Twitter
  • Google+
  • LinkedIn
  • Instagram

Sasa Mladenovic

Putopis o Africi

  • Ja sam…
  • Moja Afrika
  • EkoGerila
  • Romani
    • Kozji ustanak
    • Putovanje za Ulan Bator
    • Laku noć Mr Hokins
    • Guten Morgen Srbijo
    • Vaše karte molim
    • Rt dobre nade
  • Priče
  • Poezija
  • Blog
  • Knjižara
  • Zapisi mog oca
    • Pečalbarska pisma
    • Legende
    • Narodna verovanja
    • Narodne pesme
    • Pesme
    • Priče

27/07/2017 By Saša Leave a Comment

Centralnoafrička republika, Ubangi

Ubangi je reka koja protiče pored grada Bangija. Kaže mi Džaslin (koga ste upoznali u prošlom postu) da se reka   na Sango jeziku zove Balle. I da su je Francuzi nazvali Ubangi. Zašto? Ne znam. 
Ubangi

Na mom južnosrbijanskom bi imalo logike: U Bangi. Možda je neki Leskovčanin bio legionar, pa gu nazvao takoj. Logično. U čarčiju Bangi teče (pa kad se izvrlje prva i poslednja reč nastaje) Ubangi. Kuj će ga znaje.😊

S druge strane reke je Kongo. To je ona država kojoj su u znak zahvalnosti Belgijanci napravili divne i ukusne čoklade. U obliku crnih ruku. Kada naši misionari i misionarke ( da budem politički korektan) obilaze Evropu, sigurno skoknu do Brisela i oduševljeno kupe najukusnije čokoladice u obliku ruku.
Kaže belgijska mitologoija da je neki njihov vitez, jadan on, zbog zabranjene ljubavi dao ruku. A naše demokratske misionarke cvrče od osećaja sapatništva za jadnim junakom.
 
Preuzeto sa http://www.imgrum.org/media/1467619701579588070_1626522957
Ali ironiju na stranu. Leopold II, koji je posedovao Kongo, pobio je preko deset miliona Afrikanaca. Ko god nije mogao da ispuni normu, sekli bi mu ruke. Nisu bili humani kao današnji veleposednici koji radnicima daju pelene.
 
I na račun jeftinog kakaa, Belgijanci napraviše proizvodnju čokolada. I tako su, u znak zahvalnosti i sećanja prema divnim rukama tih divnih ljudi, napravili čokoladu u obliku šake. Zaista veličanstven i dirljiv gest jednog velikog i civilizovanog naroda. Nama će, zbog osiromašenog uranijuma, sigrno da naprave čokoladu u obliku dvoglavog teleta ili teletice (zbog političke korektnosti)
 
Ali vratimo se reci Ubangi ili Balle, kako se kaže na sango jeziku, i ljudima koji žive na njoj.
I kojima je ona život. Ko nije odrastao na reci u trsci i ko se kao dete u njoj nije go kupao , žao mi je, ali taj ne zna šta je detinjstvo.
Kad god bi mi se ukazala prilika u Bangiju, sedeo bih u bašti restorana i uživao gledajuću decu kako se kupaju; ribare kako iz svojih raibarskih kanua zabacuju mreže; velike kanue, napunjene putnicima, kako klize rekom u jednom ili drugom smeru.
I rado bih skinuo odeću  i zaronio u tu mutnu reku u kojoj nekoliko kilometara uzvodno žive nilski konji i krokodili. I iz koje upravo izranja jedna dečija glava. Na licu joj je spokoj. Oni su danas tu da nahvataju ribu i obezebede ručak, a šta će biti sutra? Sutra je sutra.
I posmatram tu dečiju glavu kako opet zaranja. Zumiram fotoaparatom i zavidim tom čigrastom, majušnom telu koje je ispod vode i nogama koje landaraju iznad. Osećaju slobode koji  nose iako  ne znaju kada će neko rekom pustiti rat.
 
  
Dok  sedim i ispijam Castel, lokalno pivo, prilazi mi jedan klinac i nudi mali tam-tam i još neki afrički žičani instrument, koji očito služi da se uvali strancima. Kao i svaki  beli žutokljunac kupujem ga ne znajući za zanat cenjkanja. Nikada nisam znao da se cenjkam. Jednom na pijaci, reših da i ja probam. Seljanka ispucalih ruku koja prodaje povrće, spustivši mi cenu, tako me prezrivo ošinu pogledom da sam joj ostavio duplo više para nego što je roba vredela.
Uzimam tam-tam i drugi instrument i dajem mu novčanice. Pored mene, sa druge strane ograde su nekoliko švrća koji prodaju cveće. -Mister…mister…- obraćaju mi se. Već naučen na Afriku, uvek u rancu sa sobom nosim nekoliko kutija keksa,i flaša vode, koje im delim. Počinjem da udaram po tam-tamu. Za njih je dovoljan jedan takt i njihova tela počinju da igraju.  Na njihovim licima je osmeh.

https://www.youtube.com/watch?v=YwnVQTtstzo&feature=youtu.be

Reka je široka u sušnom periodu i ima ostrvaca po sredini ali sa dolaskom kišnog perioda to postaje moćna vodena sila.
Svuda po njoj su kanui koji mirno klize po površini. Ma koliko god se ništa ne dešavalo, prosto je nemoguće ne slikati vreme za koje imaš osećaj da se ne pokreće. Oseća se neka mirnoća. Čovek ispod restorana leži na betonu i spava poput bebčeta. Ako mislite da je pijan, nije. Skup je alkohol u Africi i oni vode poprilično zdrav život.

Nema hronodijeta, nutriocionista, teretana, individualnih treninga i ostalih potrošačkih šećerlema savremenog sveta. Njihova tela su izvajana životom.
Iako žive dan za danom teško je videti nenasmejanog Afrikanca. Imali smo dosta pacijenata, ali uglavnom od zaraznih bolesti. Ne i od savremene bolesti izazvane nerealnim očekivanjima-depresije. Čitao sam  članak nekog Američkog psihijatra, koji kaže da je Afrika pravo mesto za lečenje šizofreničara jer ih porodica prihvata takvim kakvi jesu. I oni se socijalizuju bez sigurnih kuća, inkluzija, ili jakih lekova.
Dugo žive samo oni koji imaju predispozicije. Ostali, rađaju se da bi umirali.

Gledajući ove ljude kako se nagi kupaju, love ribu, plivaju, zaranju,… odeća mi postaje sve teža i teža. Odeća ili život koji ta odeća predstavlja. Ma da skinem sve sa sebe i go, kao od majke rođene, uskočim u tu mirnu reku, pa nek ide život…

Gledajući ove klince kako se bosi jure po peščanoj obali uskačući na glavačke, vidim sebe od pre trideset i kusur godina.
Pet crnih dečaka i jedan beli koji ne posustaje za njima. Kad se jednom bude vratio, tamo, odakle su ga doveli roditelji znaće da je imao najlepši deo života.
Biće to njegov zamrznut život u koji će se iznova i iznova vraćati kada zemaljska kugla bude počela da se okreće drugačijom brzinom.
Verovatno će, kad bude imao dece, letovanje trošiti na nekoj barci učeći klinca kako se razvlače mreže. A do tada, uživaj dete u životu.

I na kraju, zapitaće se neko, pa kada je tako lepo zašto ne odeš i živiš tamo. Naravno da privid mira traje samo dok se ne opali jedan hitac, a onda reka postaje pusta. I ljudi, koji su bezbrižno špartali motorima, uzimaju puške i pucaju po svojima. Tuđi će se sakriti i nastaviti da prave čokolade od njihovog kakaa, nose njihove dijamante ili se voze njihovom naftom udobnim gliserima po nekoj drugoj vodi.

I kao Post Scriptum jedan bluz koji sam usnimio na terasi restorana. I to na francuskom jeziku. Prava simbolika Afrike. Muzika iskovana na američkim plantažama dok su oko njih šibali bičevi, a izvode je na jeziku kolonizatora. Pa šta je njihovo? Duša. Nema muzike bez duše… a ostalo je samo stvar tehnike.
https://www.youtube.com/watch?v=wkhsdciN50E&feature=youtu.be

Filed Under: Moja Afrika

Оставите одговор Одустани од одговора

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Pretraga

Kozji ustanak

Promotivna cena knjige 1.000 rsd. Promocija traje do 31.12.2022. god.

Poslednje objavljeno

  • Pogreb dva raba
  • Herr Doktor
  • Zlatna goznica
  • RT DOBRE NADE
  • Ljiljin rat

Arhiva

Copyright © 2025 · Sasa Mladenovic