• Facebook
  • Twitter
  • Google+
  • LinkedIn
  • Instagram

Sasa Mladenovic

Putopis o Africi

  • Ja sam…
  • Moja Afrika
  • EkoGerila
  • Romani
    • Kozji ustanak
    • Putovanje za Ulan Bator
    • Laku noć Mr Hokins
    • Guten Morgen Srbijo
    • Vaše karte molim
    • Rt dobre nade
  • Priče
  • Poezija
  • Blog
  • Knjižara
  • Zapisi mog oca
    • Pečalbarska pisma
    • Legende
    • Narodna verovanja
    • Narodne pesme
    • Pesme
    • Priče

07/11/2018 By Saša Leave a Comment

O Etiopiji, zemlji Hajla Salasija i o svim našim Salasijeima, I deo

Bio sam dečak. Jedva da se i sećam kada smo ćale i ja čekali u redu u pošti. Pored nas je bila velika plastična kutija sa crvenim krstom. Otac mi uhvati pogled koji je radoznao šarao po kutiji koja je do pola bila  napunjena sitnim novcem.  „Ajde ubaci jednu paru, to je za gladnu decu Etiopije“, reče mi on podižući me da ubacim 100 banki, jer moja malenkost nije mogla rukama da dokači otvor i spusti novac u plastičnu kutiju.
Nismo tada imali televizor u boji, a i na starom TV-u marke Gogen EI Niš nismo mogli da vidimo ništa ni u crno belom formatu jer je po ekranu vazda bilo snega.  Više  nego i u vremenu najsnažnijih vejavica, a vejavica je bilo itekako obilnih. Tako da  ni užasna upornost moga oca, dok na krovu traži sliku pomeranjem antene kako bi uhvatio jedan od dva kanala, nije bila dovoljna da vidim kako izgledaju gladna deca Etiopije.

Ostale su mi jedino očeve sažaljive reči koje su u mojoj dečijoj mašti napravile čitav film o njima.

Prošlo je tri meseca kako sam uživao u mirisima Sahare.Oko nas, bila je bodljikava žica koja nas je čuvala od neprijatelja koji nisu naši. I kada bismo  izlazili, izlazili bi naoružani u pancirima, sa šlemovima i obezbeđenjem, čuvajući se, naravno, od neprijatelja protiv kojih nisam imao ništa. Ali predveče, kada bih se popeo na bedem baze po kojoj bih traćario vreme trčeći, ispred mene je bilo ogromno prostranstvo Sahare koje bi polako tonulo u noć.
Nigde zalazak sunca i rađanje meseca nije lepši nego tamo.
I nigde odlazak meseca na spavanje, i rađanje sunca ne puni grudi takvom milinom, kao u toj pustinji. Možda je tome kriva i činjenica, da je onaj, ružni i savremeni svet s druge strane nje. A ona tako velika i prostrana da taj svet čini još daljim.
Spremao sam se da odem izvan tog zabrana oko koga sam imao neprijatelja koji nisu bili moji.

Rađanje sunca u sahelskoj Africi. Na rubu Sahare

Od Norvežana, naših šefova, dobio sam kartu za bisznis klasu i mogućnost da putujem bilo gde. Hteo sam na Kiljimandžaro. Da tražim mesto odakle je Gregori Perk u liku Dok Harija otklupčavao svoj život gledajući u snegove Kiljimandžara, ali sa parama koje sam imao želja mi je bilo  dalja nego Gregori Peku  sa sve gangrenoznom nogom.
Hteo sam do Viktorijinog jezera, Kenije ili  Zaznibara, ali i mrtav Gregori Pek je bio bliži Kiljimandžaru nego verovatnoća da ja dođem na bilo koje od navedenih mesta. I ostao mi je moj dragi drug Rile i njegova Etiopija. Daleko da se žalim, posebno što sam imao sreće da imam njega u Africi, ali biti u Africi i ne osetiti zov divljine je isto kao i boraviti u Šumadiji pored kazana sa rakijom, a ne probati prepek.

Gregori Pek i Suzan Hajvard u filmu „Snegovi Kiljimandžara.

Prošao sam pasošku kontrolu improvizovanog aerodroma u Abečeu. Seo na betonski pod prostora odakle se ulazilo u kombi, pa direktno u Lir džet. Crnac u plavoj radničkoj bluzi je otključavao spoljašnja vrata i puštao putnike po njihovom redu letenja. Do mene sedi jedini belac. Ja pušim, on ćuti. U trenutku me pita: „ Brate, jesi ti iz Srbije“? Na srpskom, ili njegovom hrvatskom, saznaću kad mi bude bio rekao odakle je. Razmenismo telefone, dogovorismo da se posetimo… Moj avion do N’Jamene je bio spreman. I toliko od našeg balkanskog bratstva. Kriv je naravno avion.

Ali, u Etipiji me čekao moj drug Rile. Tada mladi, sada još uvek mlad, karijerni diplomata. Ima Rile sreće, jer u našoj karjernoj diplomatiji su ostali sve mladići. On je možda poslednji mladac koji neće nikada ostariti. Toliko nam diplomatija brzo živi, da ostale diplomate dolaze sa silikonske trake, i još brže odlaze na značajnije dužnosti. Svet se zadnjih godina naprosto grabi za našim diplomatkinjama, (kako bi rekle naše drage feministkinje). Sreća u nesreći pa je svetski magnat diplomatije, Hju Hefner umro, tako da ćemo se konačno stabilizovati.

I sedeo sam u bifeu aerodroma u N’Jameni. Kažem bife, jer je isti kao i naši nekadašnji bifei koje si mogao da sretneš po svim stanicama bivše države. Naručiš pivo, vinjak ili pljeskavicu koju bi ti donosila teta u borosanama. Karta za biznis klasu mi je dala povlasticu da mogu da sedim u njemu i naručim sebi pivo.
Mislim u sebi, dokle sam stigao u životu!  Sedim u VIP salonu u N’Jameni u  i na račun karte biznis klase pijem pivo marke Čari. Ostali me gledaju i misle, ovo je neki važan tip.☺
I kako je avion kretao tek za tri sata, moja važnoća mi je dala toliko prostora da popijem još dva piva, i tako odvažan, ušetam u biznis klasu Etiopije Eirlans. A kako je u Africi veliko pivo zapravo, stvarno veliko od 0,7l, onda možete zamisliti koliko sam se važnim osećao. ☺
I sve bi bilo u redu da nisam morao da se vežem kaišem. Kaiš kao kaiš.
Nije mi prvi put.
I sve bi bilo u redu, da nisu morali da nam objašnavaju kako se treba vezati.
Reči kao reči, znaci kao znaci. Već sam ih znao napamet.
I sve bi bilo u redu da nije aviokompanije Etiopija ejrlajns u kojoj rade etiopljanske stjuardese,  u njihovim  tradicionalnim haljinama. I sa osmehom boje meseca.
I sve što sam znao, zaboravih.
Ni kako se kaiš vezuje,
Ni kako se maska stavlja…
Čak i da preživim i padnem u more, mislim, ne bih mogao da se setim ni kako se pliva.
A verovatno ne bih primetio ni da je avion uopšte pao.
Iskoristio sam sve prednosti biznis klase, ma  koliko god mi sve to ogavno bilo.
Kad god bi služila viski, uzimao bih žaleći što se obični ne deli u još dve manje doze, a te dve u još dve još manje doze. Mada VIP ličnosti mogu da piju koliko požele. Da sam Bogi Karić ili Kole Šećerko leteo bih samo Etiopijom Ejrlansom. Na trenutak mi pogled stade na moju uniformu, jes’ mi bila korava, uštirkana, elegantna, ali ipak uniforma. Bogi i Šećerko ipak ne nose uniforme.
Ispred mene, na sedištu je bio ekran po kome je avion išao ka svom krajnjem odredištu, Adis Abbebi.
Rile je već bio na aerodromu. Zategao sam uniformu. Nakačio beretku. Kaiš za sletanje, ne znam da li sam uopšte vezao. Ispod mene je bio glavni grad zemlje za koju sam mislio da u njoj žive deca nadutog stomaka, i za koje sam nekada stavljao 100 banki u plastičnu kutiju dok sam sa ocem čekao red u pošti. Ali, vrlo brzo bilo me je jasno nešto drugo…

 Zašto je Tito od svih careva najviše voleo cara Salasija.

Jel’ Jožo, šta kažeš na ovo?

 

Nastavak sledi…

 

Filed Under: Moja Afrika

Оставите одговор Одустани од одговора

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Pretraga

Kozji ustanak

Promotivna cena knjige 1.000 rsd. Promocija traje do 31.12.2022. god.

Poslednje objavljeno

  • Pogreb dva raba
  • Herr Doktor
  • Zlatna goznica
  • RT DOBRE NADE
  • Ljiljin rat

Arhiva

Copyright © 2025 · Sasa Mladenovic