Video sam cveće u uglu laboratorije hitne pomoći. I ispod njega kesa sa čokoladnim bombonama. Napravio sam se da nisam primetio. Pomislih, neko od udvarača mojih saradnica. Ništa nisam pitao. Bio je zaista lep buket. Nasmejao sam se, u sebi. Seto sam se jednog od svojih silnih buketa. Bio sam na stažu. Imao sam diliveri boja, kolegu, koji je čak i kačket namestio naopačke da bi bio ubedljiviji, odneo buket i bila je to injekcija u drvenu nogu. Što bi se reklo u pesmi Bjelog dugmeta, zadnji romantik na ovom svijetu sto se sporo krece i ceka raj, a Milojko Pantić, lopta je otišla nebom pod oblake.
![](http://www.sasamladenovic.com/wp-content/uploads/2022/01/cvece-1-1024x768.jpg)
U hodniku hitne, na šalteru za prijem, primećujem isti takav buket.
Majku mu, pomislih u sebi, pa nije ovaj toliki šarmer da svom ženskom svetu Centra hitne pomoći deli cveće?
I dešavalo se to nekoliko puta, a nikako da uhvatim Don Žuana. Naravno, glupo mi da pitam.
Dok jednom, sasvim slučajno, mi neko nije doturio čokoladne bombone držeći buket cveća u rukama.
Pita, gde su mi devojke.
Pa ja Don Žuana znam.
Zapravo nije nikakav Don Žuan već ćovek koji redovno dovodi brata na dijalizu.
![](http://www.sasamladenovic.com/wp-content/uploads/2022/01/cvece-2-1024x768.jpg)
Omanji, sede kose, godina oko šesdesetak, sa očima dobrote nalik onima zbog kojih ste voleli glumca Robina Vilijamsa. Svaki drugi opis je suvišan.
I u hitnoj, gomila bolesnog sveta. Uglavnom starijeg. Kola hitne pomoći stižu kao na traci.
Ima onih koji viču; koji se previjaju; koji se osećaju neispoštovanim; roditelja koji krive ljude u belom zbog neažurnosti jer su im deca, opijena od svačega, dovežena u besvesnom stanju; ali i onih koji ćute čekajući da red dođe na njih, jer tako valjda treba. Ti uvek najgore prođu. Kao i uvek u životu.
Ima i onih po koje niko ne dolazi i po nekoliko dana. Sede u hodniku, čekajući nekog brata, koji samo što nije stigao, ali auto mu se negde pokvario.
I s druge strane su oni u belom.
I među njima ima bolesnih, mlađih, starijih… Prozivaju, previjaju, šiju, bockaju… i svi do jednog umorni i iscrpljeni. I nad njima obično ima neki pop u belom koji viče, preti…
I u tom sivilu pojavljuje se čovek sa nekoliko buketa cveća.
I ostavlja ih redom, darivajući uz njih i čokoladne bombone.
Dugo je on tu. Vozi brata na dijalizu koji je po godinama, tu negde, kao i on.
Pušimo ispred. Brat se ljuti na njega zbog duvana . Priča mi da je nekada i on radio u laboratoriji, u IMT-u Rakovica, ispitivali su kvalitet ulja. I da je onda morao da da otkaz zbog brata. U tom trenutku stiže vozilo hitne pomoći. Izlaze momci i iz auta i izvlače stariju ženu za koju ću kasnije saznati da joj je 92 godine. On se prihvata za kolica, pomaže bolničarima. Brat ostaje napolju u kolicama čekajući da dođe vreme za dijalizu. I tako to radi stalno. I tako godinama…
Jednom, obuzet poslom nisam primetio kad je ušao. Doneo nam je punu kesu trnjina. Kaže da je pomagao nekom prijatelju nešto na placu i kada ih je video nije mogao da ih ne nabere. Brao ih je tri sata i doneo nama. Da se okrepimo. Bilo negde oko tri kile.
Ja sam dete sa sela i znam šta nam je trnjina značila u zimskim danima kada bi otišli na sankanje ujutru pa bi nas bog zaboravio dok ne padne noć. Jeli bismo sa žbunova i mokri nastavljali da se spuštamo niz padina i slogova. Ali, mladim devojkama trnjina ništa ne znači. Uzeo sam par čaša, i negde u toku noći odneo koleginicama internistima. Bilo gužve, one premorene, i hteo sam više da napravim fazon nego da ih poslužim, očekujući da ne znaju one ništa o trnjini. Rekoh, neko dobija piće, a neko ovo. Ali prevario sam se. Obradovale su se. Još je bilo da sam jednoj doneo, a drugoj ne, pa sam morao da ispravim grešku.
Posle dežurstva, otišao sam kući. Kakav se u takvim prilikam ide. Sutradan, zaboravili na trnjine. Trosatni trud branja sa bodljikavog žbuna je ostao neispoštovan. Nisam ih stavio u kancelariji da se prosuše kako sam planirao i da od njih pravimo čaj. Posle dva dana već je bilo vinskih mušica i završiše u smeću.
Ali novi buket cveća i kesu čokoladnih bombona sam opet našao u laboratoriji.
![](http://www.sasamladenovic.com/wp-content/uploads/2022/01/cvece-3-1024x768.jpg)
Na prijemnom šalteru sestre su vadile stari buket i postavljali novi.
Nije to bilo ničeg više od sitne zahvalnosti i pažnje u vremenu kada je homo homini lupus est.
Оставите одговор