Moje detinjstvo je bilo: jedna reka; prudina; nekoliko ovčara i govedara; i priče starina kada pada sneg, jer tada, dan je bio dug kao večnost. Kao kad kreneš s jednog kraja sela na drugi, put dug, a ti nikako da stigneš. Ciglari bi došli sa ciglana, zidari iz zidarije, ujutru bi se nahranila stoka, očistio veliki sneg ispred kuća i stavljala grejana rakija za krčmu jer se krava otrelila.
Mene bi budila majka da mi kaže najnoviju vest: da je napadao sneg i da je jedno lepo tele stiglo na svet. Ne bih ni doručkovao, nego s nestrpljenjem obuvao gumene čizme, stavljao ćaletovu rusku šubaru i tražio najdublji sneg da stignem do štale. Radost zimskog vazduha bi bojila moje nozdrve bojama koje je nekada imala zima. Otvorio bih vrata od štale, a lice bi mi zapljusnula majčinska toplota krave koja oblizuje svoje čedo.
Moj otac je bio seoski nastavnik i tamo roda nismo imali, ali jedino mesto koje ja smatram svojim je upravo to selo. Od babe, koja mi nije bila baba, u rerni smederevca svakog jutra bi me čekalo “kravajče“, a kod dede, koji mi nije bio deda, bih imao svoju čašicu za vino i grejanu rakiju. Muško je, valja se, govorili bi.
Sve to vreme je daleko iza mene, ali mi i dalje štipa nozdrve koje su dobile miris novog života.
Moj drugi boravak u Africi se polako topio. Dani su se švrljali u kalendaru. Bio je prividan mir koji traje već par meseci. Nije bilo ni povremenih puščanih pucanja. Ljudi su prodavali hleb na ulici; pekli meso; šišali; vadili zube; sedeli u kafanama i pili pivo; prosili; prodavali voće; garderobu; semenke koje se korsite za muževnost; jednom rečju živeli su sporim i običnim životom.
Poručnik Perović kome dugujem poznanstvo sa porodicom i glavom porodice koji ima svoj trag i u Beogradu ( jedan od prethodnih postova), mi je predložio da opet odemo do njih. Da se pozdravimo. Kupimo poklone deci. Seli smo u džip. Ulice mi više nisu bile strane. Ljude sam osećao kao svoje.
Sutra se vraćam kući.
Nema vise nekadašnjeg detinjstva na selo, jer su ona nestala početkom 21.veka.
Ostale su samo uaspomene, sećanja svih onih koji su odrastali u zdravoj pritrodnoj sredini, okruženi ljubavlju sa svih strana na selo.
Zato je Afrika piscu ovog teksta bila inspiracija na sva naša sećanja nas starijih I njegove generacije da život u prirodi okružen zdravom sredinom: biljnim i životinjskim svetom; postanu zdrave biološke I mentalne ličnosti.
Naravno u tom vremenu se teško živelo, radilo još u detinjstvu na selo sazrevalo I odlatzilo u pećalbu. Od tih pečalbara su postali dobri majstori I veoma školovani ljudi sa porodicama, koje su napustale sela i odlazile u gradovima-
Ko zna, ako se ovako nastavi sa nestajanjem biološkog stanovništva na Balkanu, a i Srbiji), možda če jednoga dana I ovaj prostor biti AFRIKA!
Скоро свако од нас има реку свог детињства, многобројну фамилију која се, нарочито лети, уз буку окупљала код баба и деда. Тада смо учили да делимо, да се радујемо, нису нам били потребни фитнеси и тететане, ни ципеле нам нису биле потребне, није било дрвета са чијег врха нисмо брали воће… Реке су нам биле игралишта. Купали се ми и обавезно по неки пас, ловили рубу, пуноглавце, даждевњаке, ракове… Све је било забавно. И нисмо јурили кући по питку воду или у маркет по флашицу воде. Пили смо је са истих река или извора близу њих, у неком камену или јамици обраслој биљем и маховином… Сад су неки људи заборавили реке својих детињства, заборавили су и своја детињства, навукли ципеле од крокодилске коже уместо гумењака, навукли маске инвеститора и уништавају реке детињства некој недужној деци коју су нагурали у градове, узели им радост босоногих дана, трују их храном из вакуумираних кесица, смогом из јефтиних енергената у безшумим насељима при том их везујући 5Г брзим преносом података са којим иначе не знају шта ће.
🙂
Sjajno ,spontano,prostodushno i baca malo u sjetu, za nekim prohujalim vremenima i mjestima koja su vidjela nashu mladost…